misterMcCoy

Ja sam samo zalutali putnik jave. Moj san je moj zivot.

19.02.2017.

Sunce

Kakav siv, tmuran i odvratan dan. Snijeg koji je napadao prije par dana se topi.. Sunce je kao progrijalo, ali nista znacajno. Ipak dovoljno toliko da otopi snijeg i da pri time stvori bljuzgavicu koja me toliko nervira. Hodas, a voda na sve strane. Auta te zapkljuskuju ukoliko hodas preblizu ceste, a kolnik je jos pod nakupinama snijega. Nije mi dovoljno to, jos sam i neraspolozen. Nemam nikakav razlog, ali eto osjecam se tako. Mozda sam navikao na to da sam uvijek mrzovoljan. Sve je moguce. Pored toga danima me muci neka lijenost, samo bih spavao i lezao. Toliko o mladosti i zanimljivom mladalackom zivotu. Kazu propustas najbolje, a ja bih samo spavao cekajuci da vrijeme prode. Ne toliko iscekivajuci nesto, koliko samo zelim da prolazi dan za danom. Kad sam kuci razmisljam koliko mi je dosadno kada nisam na fakultetu, a kada sam na fakultetu razmisljam kako bih uzivao da nemam sto uciti. Tko bi mi ugodio? Nitko! Ta nije dzaba ona:"Nije se rodio tko bi svijetu ugodio". Ali eto proci ce i ovaj dan, proci ce i sutrasnji, a nadam se da ce i mene sunce obasjati.. Ne misleci pri tome na sunce koje topi snijeg. Nego na sunce koje budi sve. Da, sve...

18.02.2017.

Sretan mi rodendan..

Danas sam napokon americki punoljetan. Dvadeset i jedno ljeto je proslo, a do sada sam prezadovoljan svojim zivotom.. Zahvalan sam Bogu sto mi je omogucio zdravlje, sto mi je dao priliku da odrastem i budem dio sretne obitelji. Zahvalan sam i svojim roditeljima sto su uvijek vjerovali u mene, cak i onda kada ja nisam vjerovao sam u svoje mogucnosti. Mama i tata, hvala vam. Mislim da ste do sada "odradili" dobar posao sto se tice moga odgoja, a pruzili ste mi mnogo toga. Skolovanje sto je najbitnije, a isto tako i mogucnost da bez obzira na sve nikada nisam nezadovoljan.. Hvala vam sto ste "usadili" temeljne zivotne vrijednosti ucinivsi me tako boljom osobom. Nastojat cu to prenijeti i na svoju djecu. Kroz ove godine svasta sam prosao, od skolovanja, do raznih prijateljstava, od kojih su neka jos uvijek aktivna i nadam se da ce biti. Stekao sam u skorije vrijeme i dosta novih prijatelja u pravom smislu te rijeci.. Uspio sam sve svoje skolske obveze izvrsiti na vrijeme i s vise nego solidnim uspjesima. Nadam se da ce tako biti i u buducnosti. Prosao sam i te neke ljubavi, o kojima sada ne zelim pisati, ali moram ih spomenuti.. Sve u svemu sretan sam jer sam za ovih dvadeset i jednu godinu postigao dosta toga i nikada mi nista nije nedostajalo.. Iskreno volio bih da mi jos jedna osoba koja je na "nebu" cestita rodendan, ali znamo da to nije moguce.. Iako znam da bi mi zazelio sve najbolje, a ja cu i dalje nastojati da ga svakim danom zivota ucinim sto ponosnijim. Danas sam dan stariji, a nadamo se i pametniji.. Btw polozio sam onaj ispit sto sam danas imao, i to s peticom. Nitko sretniji od mene!

17.02.2017.

Iscekivanje rodendana u samoci s literaturom u ruci za ispit koji je subotom..

Naslov koji obecava, a ne znaci nista posebno..Eh daa.. Sutra mi je rodendan.. A na rodendan sam u Mostaru i to sam. Nigdje cimera, nigdje nikog.. A da to nije najgora stvar polazem ispit na rodendan i to subotom.. Pa moze li gore? Vjerojatno ne moze.. Sutra polazem posljednji ispit za ovaj semestar, ujedno i najtezi kolegij ove godine. Nadam se da cu poloziti, pa drzite fige.. Vec sljedeci semestar me ocekuje pisanje zavrsnog rada i obrana istog, pa se veselim tome pomalo.. Danas sam dan proveo najvise u krevetu, izlezavajuci se.. Medutim nisam bas bio tako ni lijen pa sam u meduvremenu i nesto ucio. Preucio, nikad. I tako sjedim sam i odlucih napisati ovaj blog koji nema veze s nicim. Ne da bi bilo sto napisao nego na neki nacin da komuniciram s onima koji me citaju. Naravno ako ima takvih haha. Prije nekih pola sata sam prosetao, kupio si najdrazu cokoladu s oreo keksima, neko energetsko pice jer ih inace obozavam piti i cekam da prode dvanaest kako bi mi nadam se bar netko cestitao taj dan u godini kada se rodio mistermccoy. Pice sam popio, cokolada je na pola gotova, a jos uvijek me ceka nekih pedesetak stranica literature za ispit koji me ocekuje sutra.. Procitat cu ih nekada veceras.. Nadam se. Jer inace nisam osoba koja rano odlazi spavati, sto nekada zna biti problem.. I tako cu vjerojatno u hrpi tih cestitki cekati samo jednu.. Jednu jedinu koja nece stici, ali cu se ja ipak nadati.. Jebi ga, takav sam. Rodeni sanjar..

17.02.2017.

Welcome to Bosnia..

Nikada nisam previse pisao o stanju u ovoj nasoj, nazovimo je drzavi.. Ali nakon danasnjeg iskustva imam potrebu napisati.. Ponekad se zapitam tko nam to radi u drzavnim sluzbama i na koju je "foru" dosao na tu poziciju. Danas odlazim u postu i redovno uplacujem za semestar koji je ionako preskup, 750 maraka ni za sto.. Znaci placas da bi se skolovao, umjesto da bude obrnuta situacija kao sto je u ostalim zemljama svijeta.. Medutim moras platiti i 10 maraka studentskog zbora za usluge koje pri tome koristis.. A gdje ide tih 10 maraka to je tajna?. Kao ide za usluge kojima se koristis na fakultetu, a svaki papir i potvrdu koju vadis s referade placas dodatno. Takoder nema "dzabe ni kod stare babe" pa placas i printanje literature fakultetske kopirnice. Naravno kako su divni omogucili su nam i knjiznicu, koju isto tako moras platiti dodatnih 10 maraka kako bi se njome mogao koristiti.. Pazi, mogao koristiti.. Dodes u knjiznicu, knjiga nema.. Zanimljivo.. Uplatim sve sto trebam i dodem na studentsku referadu kako bih predao za ovjeru semestra.. Naravno tamo me doceka radnica za koju nemam ni jednu pristojnu rijec... Zeno idi lijeci komplekse na nekome drugom.. Vratila me jer mi kao nedostaju dva potpisa profesora za ovjeru semestra, a uvijek se mogao ovjeriti semstar ukoliko ti nedostaju dva potpisa.. Naravno ja ne bih bio ja da joj odmah nisam uzvratio istom mjerom, cime se ne ponosim.. Ali drugo nisi ni zasluzila draga gospodo.. Tko zna kako si zapravo dosla na to mjesto i stvarno se zapitam tko nama vodi drzavu i zar je sve otislo u tri lijepe? Zar je sve toliko otislo u onu stvar da se lijepo i na pristojan nacin ne moze reci ukoliko nesto ne moze, a ne da se urla pred svim ostalim studentima.. Stvarno sramota, ne za mene, nego za fakultet i sve ostale obrazovne institucije. Pored svega sto kao studenti placamo dodatno moramo trpiti izljeve nesposobnih radnica na referadi koje su nerasplozene tko zna zbog koga i cega.. I onda se pitamo zasto nam mladi odlaze? Pa kako i nece otici pored ovakve nekulture, pored ovakvog stupnja obrazovanja.. Trebaju ici, i neka idu.. Ne treba gledati i trpjeti ove neljude koji nas ubise placanjem svega, a svoju obitelj pozicioniraju na drzavne polozaje.. Mladi napustajte ovu zemlju sto prije.. Ovdje nema rjesenja.. Prvom prilikom odlazim i ja.

17.02.2017.

Kao nekada..

Boli me.. Boli me svaki put kada dodem u nas grad.. U nas Mostar.. Svaki put mi iznova nedostajes kada putujem, a nisi pored mene.. Setam ulicama Mostara, a jos uvijek se ne usudim doci do nase raskrsnice. Jos uvijek te iscekujem iza svake nove ulice, u nadi da cu te sresti.. U nadi da ces mi prici i zagrliti me najjace sto mozes. Onako kako samo ti znas.. Treba mi to. Falis mi vise nego ikada.. Mrzim hodati ulicama Mostara navecer jer sam to nekada radio s tobom, a sada sam sam.. Osjecam se usamljeno, odbaceno.. Zapravo to mozda cak nisu ni prave rijeci da opisu koliko se osjecam prazno bez tebe.. Fali mi sve.. Fali mi tvoj osmijeh, tvoja razigranost, s tobom sam i ja bio takav.. Ti si me ucinila takvim.. Odskakao sam od ostalih ljudi jer sam bio sretan, prolazio sam uzdignute glave i s osmijehom na licu.. A sada? Sada se uklapam u tu bezlicnu masu ljudi koji prolaze pognute glave i nezadovoljni su zivotom. I ja sam da.. Ali meni samo malo treba da budem sretan, samo jedna sitnica. To si ti. Trebam te.. Trebam te da setamo nasim ulicama, da sjedimo na nasoj klupici onako zagrljeni i da si moj cijeli svijet.. Ne trazim previse, samo srecu.. Srecu koje ces ti biti dio.. Moj pokretac, moja snaga, moja razigranost. Mostar se sjeca nas, nase ulice nas cekaju.. Ceka nas nasa raskrsnica, nasa klupica, a ja? Ja cekam tebe.. Dodi..

16.02.2017.

Drzava Apsurdistan

Danas sam ponovno putovao u Mostar... I kakvo "divno iznenadenje" i kakva "avantura".. Dodem na stanicu pola sata prije kako mi bus ne bi otisao, medutim cekao sam i cekao i nije se pojavljivao. Nakon sat vremena bus se pojavio uz objasnjenje da je bio u kvaru.. Sat vremena sam cekao na stanici u Vitezu.. Cim sam usao u bus shvatio sam da se osjeti palez, odnosno kao da je nekakva guma gorjela.. Medutim negdje na Komaru dok sam bio udubljen u citanje literature za ispit odjednom je neka zena viknula dim... Odjednom nekakva panika, kad stvarno autobus pun dima, a vozac refleksno skrene s puta i na brzinu svi izademo iz busa. Naravno ja posljednji.. Mislim da smo isli jos nekih 10ak metara da bi bus izgorio.. Vozac je zaustavio bus neke druge prijevozne kompanije i zamolio je da dio putnika koji idu do Vakufa prede u njih.. Naravno ja sam bio medu onima koji idu za Mostar te sam morao cekati.. I cekao sam pola sata dok nije naisao bus nove kompanije, medutim i on je vozio samo do Bugojna.. Na pitanje kako cemo doci do Mostara vozac nam je odgovorio:"Samo uzivajte." Izasli smo u Bugojnu, nas sest sto nas je ostalo. Nazvali smo centralu kompanije "Autoprevoz" da bi nam odgovorili kako je bus iz Jablanice na putu te da ga pricekamo. Dva momka su bila tu sa mnom, jedan iz Cakovca, drugi iz Zenice.. Usli smo u neki "kafic" koji se ne moze tako nazvati i popili smo kavu.. Sat vremena smo sjedili tu da bi nam konobarica rekla kako zatvara te da moramo izaci.. Izasli smo vani na hladnocu i tu smo cekali jos sat vremena.. Mrznuli se da bi bus iz Jablanice napokon dosao.. Ponadali smo se da cemo napokon doci do Mostara, no vozac autobusa je rekao da njega nitko nije kontaktirao, te da je i on bio u kvaru, te da nas nema namjeru odvuci.. I onako bjesni i pothladeni smo se zgledali. S nama je bio jos jedan bracni par srednjih godina.. Nakon pola sata dosao je bus kompanije "Centrotrans", a njihovi ljubazni vozaci za razliku od vozaca "Autoprevoza" su nas pristali odvesti do Mostara bez da ista placamo. Pomislio sam kako neozbiljno od njih da ne zele prevesti putnike koji su uredno platili karte za prijevoz.. Zemlja Apsurdistan, ovo samo u nas ima.. U meduvremenu sam saznao kako momak iz Zenice studira informatiku, a decko iz Cakovca medicinu, ili nesto slicno.. Bili smo sretni sto smo se napokon ugrijali, a put do Mostara je trajao iznenadujuce dugo.. Dva sata... Kada smo dosli, zahvalili smo se vozacima, a nas trojica smo se pozdravili u nadi da cemo se sresti jos nekada. Stvarno kulturni momci. Dosavsi do zgrade pokusavao sam otkljucati ulazna vrata zgrade, ali je kljuc uporno odbijao.. Pomislio sam Boze zar i ovo??? Nakon nekih pola sata uspio sam otkljucati bravu i liftom doci do stana.. Bacio sam laptop na dvosjed i momentalno otisao kupiti kebab jer sam bio mrtav gladan.. I da, da stvar bude jos gora tamo sam cekao jos nekih pola sata.. Kakav zanimljiv dan, koji cu sto prije zaboraviti... I da, naravno ispit zbog kojeg sam dosao je u subotu u ranom terminu. Pazi subotom. I da to nije sve, u subotu mi je rodendan..

15.02.2017.

Zauvijek

Zauvijek. Tako teska i velika rijec. Ponekad se bojis cak i izgovoriti. Nosi tu neku tezinu, a njeno znacenje je potpuno jednostavno.. Zauvijek bih mogao definirati kao vjecnost, kako drugacije.. Kako drugacije opisati da bih s tobom proveo svaki dan svog zivota, svaku minutu, svaku sekundu.. Dao bih ti svo vrijeme ovoga svijeta samo da si pored mene.. Da, zauvijek. Ne bih te mijenjao ni za sto, a ja bih isto tako bio tvoj, zauvijek. Da si tu kada je dan na izmaku, da si tu kada ujutro otvaram oci i da je tvoj osmijeh prvo sto vidim ujutro. Da si moj pocetak dana, da si moja motivacija kroz teske dane i da jednostavno imam na koga osloniti glavu.. No bojim se da ti nikada neces shvatiti koliko mi znacis... Rijeci su mozda samo rijeci, ali kroz djela bih te ponovno vratio u svoj zivot.. Zelim ponovno zadobiti tvoje povjerenje koje sam izgubio.. I ne zelim samo biti dio tvoje proslosti, ne zelim biti samo procitano poglavlje tvoga zivota, vec zelim biti tvoja zivotna prica. Prica koja nece imati kraj.. Prica koja ce trajati zauvijek. Da.. Zauvijek..

14.02.2017.

Valentinovo

Eh da. Danas je to neko Valentinovo, kao neki dan zaljubljenih. Nikada nisam posebno volio taj dan. Zasto? Pa zar je potrebno samo jedan u godini pokazati voljenoj osobi koliko ti je stalo i koliko ti znaci sto je tu pored tebe?! Jedan dan!? Pokazi joj to svaki dan u godini, reci joj koliko je lijepa, koliko ti znaci.. Vjerujem da ce to vise cijeniti nego jedan "prenapuhani" dan koji i onako prode u znaku poklona kao znak ljubavi.. Ma ljudi nije to to.. Voljenoj osobi svaki dan treba biti tkz."Valentinovo", svaki dan.. Sto je jedan dan u odnosu na 365 dana koliko ih bude u godini? Nista! Napisah da nikada nisam volio Valentinovo, pa i nisam.. A sada ga ne volim jos vise. Jos jedan dan koji me podsjeca sto sam izgubio svojom nepromisljenoscu.. Izgubio sam ono sto nikada vise necu vratiti. Izgubio sam nju. Svoju voljenu osobu.. Vjerojatno bih i ja nju iznenadio za ovaj dan, jer djevojke jednostavno vole to, ali siguran sam i kako bi joj sa mnom svaki dan bilo Valentinovo. Svaki dan. Toliko mi znaci.. Vec mjesec dana se prica o ovome danu i pripremama, a ja sam samo cekao da prespavam jos jedan obicni dan bez nje.. I tako ce biti i sutra, jos jedan obicni dan otkada nije pored mene. I onda jos jedan. I jos jedan.. Vrijeme prolazi, a ona nedostaje sve jace.. Mislio sam da ce biti drugacije, mislio sam da vrijeme lijeci sve rane, ali mislim da sam dobio suprotan efekt. I jos sad to Valentinovo.. Ma daj.. Ne mogu ja to.. Nemam snage.. Prespavat cu ovaj dan.

13.02.2017.

Mozda

Mozda cemo se opet nekada sresti.. Mozda ces nekada moci pored mene proci, a da pri tome ne spustis glavu, mozda.. Mozda cu te moci uzeti za ruku i odvesti u dugu setnju.. Mozda cu te na rastanku moci otpratiti kuci i tiho te poljubiti u sutonu dana. Mozda ces me nekada moci pogledati u oci bez onoga sto osjecas sada. Bio to gnjev, razocaranost ili ono najgore,mrznja.. Ja tebe nikada necu moci mrziti, to nije mozda, to je sigurno.. Mozda ces biti u necijem narucju, ali prihvatit cu to, samo ako si ti sretna. Samo ako kazes da stvarno prema meni ne osjecas vise nista. Da, sinoc sam te sanjao i bila si tako stvarna, bila si tako blizu. Citav dan ti u glavi, ni o cemu drugo ne razmisljam.. Cak ni o ispitu kojeg spremam.. Nista mi nije toliko bitno kao ti.. Nista.. Ali ti si daleko, ne toliko mjereci u kilometrima, koliko si daleko mjereci u onome sto osjecamo trenutno. Ali opet se vracam na ono mozda.. Mozda ces jednoga dana opet biti pored mene.. Mozda. Tisucu mozda i opet nije dovoljno da sve napisem.. Ali i pored svega imam to mozda koje me tjesi. Bar malo..

12.02.2017.

Opet si tu..

Opet si pored mene. Toliko sam sretan.. Grlim te toliko jako da mi vise ne mozes pobjeci. Tu si.. Razmisljam koliko mi znacis, koliko mi je zivot ispunjen kada si tu pored mene. Pored mene? O Boze stvarno se dogodilo.. Ponovno si u mome narucju, ponovno postoji samo jedan svijet, onaj nas.. Ponovno ti mogu poljubiti obraz i ponovno te mogu uzeti za ruku dok koracamo stazama zivota. Toliko sam sretan da bih plakao od srece, tu si.. Gledam i pokusavam shvatiti jesi li stvarna, dodirnem te, tu si.. Ne ides nigdje, zagrlis me.. Boze koliko se samo osjecam snazno kada me zagrlis.. Osjecaj je takav da bih mogao svijet okrenuti naopacke.. Moja si snaga, moje si sve.. Samo je bitno da si uz mene, a sada stvarno jesi. Sjedimo na nasoj klupici u parku i stitim te od svih. Od svega onoga sto se lose dogada u svijetu.. Ustajes, i kazes idem.. Odlazis, a ja te pokusavam zadrzati, pokusavam te uhvatiti za ruku.. Ali ti odlazis.. Ponovno... Nema te opet. Nema te vise.. Probudih se.


Stariji postovi

misterMcCoy
<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728

www.youtube.com/watch?v=E8BfMQ9T_ww

Snovi su projekcija nasih nadanja..
4.1.
MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
963

Powered by Blogger.ba